BILJEŠKA O JEDNOM GRADU

Ne znam
Čardak sam
Ni na nebu, ni na zemlji
Da li stanujem ili boravim
Ali sigurno ne živim
U gradu gdje me nitko
Ne pozdravi na ulici.
Tek telefonski pozivi
Svakodnevna pitanja:
Kako si?
Kako ti je mama?
Kako je brat?
Kako muž
Ima li što za dijete?
Ono što bi stalo u dvije upitne rečenice
Pretvori se u paćenje mozga od pola sata.
Podnevnu kavu pijem, društvo mi Facebook
I priviknuta Flipi što je omacila pet novih
Nacija se klete u Boga sa izrazima Jude
Gurajući se u krugu što se sam zatvara.
Začeti u crnoj rupi
Šta znaju o ljubavi?
Seksaju se gledajući porniće
Javno ne piju ni pivo, ni konjak
Mahinalno puše, svi nalik dimu.
U gradu gdje me nitko
Ne pozdravi na ulici
Dobro je biti stranac.

RITUAL

Sat odbrojava šest.
Ne volim ustajanje
Pokvarene liftove
Jutarnje metroe
Krcate ljudima
Bez osmijeha
Što od večere smrde
Na luk i konzerviranu ribu.

Ne podnosim dnevne tlapnje
Službenike iza šaltera što se inate
Dok psuju hinjski u sebi ili naglas.
Ponedjeljci su mi razvratni
To su jezici lažnoga mira
Što pokopavaju plavetnilo vikenda
Služe svemoći za početak ništenja
I trube radniku o spoznaji postojanja.

Petak je moj dan.
Neuhodana čekam ga
Kao bolesnik ozdravljenje
Ili ljudi koji mole za kišu.
Lupat ću šakama radosti i pjevati suboti,
Zabludjelo plesati u noći susreta
A u nedjelju pripremati
Instant mliječnu kašicu za mirnu noć.

MINIJATURE SPOZNAJE O NEMOĆI

Kamena gurač
Uvijek istom stazom
Vježbao je uspon.

Sanjač Ikar kuražno
Mjerio je visinu
I u iluziji bio
Drugačije biće.

Semiramidini Vrtovi
Presvukli su odveć
Inferiorno vrijeme.

Kineski zid građen
Za vječnost poljupcu
Sa Mjeseca obična je
Lomljiva crta.

Leži stećak
Legao i čovjek
Gledati korijen visibabe.

U avenijama baobaba
Još su bosa djeca
Naučena praviti
Piramidu od strpljenja.

Cigla po cigla
I sazda se oko nas
I raj i pakao.

Praznina u trajnosti

Napokon
nebo bez zvijezda,
šuma bez lišća,
rijeka bez toka,
buđenje noćno,
sve je to trajanje
kada me niko ne vidi,
a ja jesam,
bez prestanka postojim,
drukčija i sama

Lice iskrivljeno u osmijehe,
a osmijesi poskaču
sa gornje na donju usnu,
Ja,
kako rekoh,
trajem,
darežljivo misli zidovima poklanjam.

Prozor tišine progovara muzikom,
sve sam Ja,
Dina 1,
Dina 2,
sakupljena
i napokon trajna.

Mami, nakon pjesme

Ako pročitaš ovu pjesmu,
nemoj da plačeš!
Ona je šareni konac,
koji nas veže.
Ja sam samo zažmirila
i bila sam tako blizu.

Kao opomena jedrili su tvoji
nezaboravljeni stihovi
jutros po mome jastuku.
Jedan se sakrio u mojoj spavaćici,
drugi se zavukao u mali ružni sat.
Znam,
ispljuvala je prošlost.
Podsjetila me je
i popile smo kahvu
u avliji kada ozeleni.

Mojoj mami u proljeće

Proljeće je
stiglo u vrhove drveća.
Moja će mama izaći na cvijetna polja
i naći mladi mjesec.

Ostavit će balkon otvoren
da joj dan unese
čitavo nebo u kuću.

Proljeće je dama,
kao lijepa žena
ne želi vidjeti
ništa ružno oko sebe.

Ono poklanja noći
kao sitne poljanice,
a poljanice pune maslačaka i šaputanja brezi.
Neposlušne suze se bacaju
sa otopinom snijega.

Moja će mama probuditi oca
da se raduje zori sa crvenom svilom.

Miris pokazuje
slike anđeolikoga slikara
i moju mamu
što u njedrima poljupce broji.
Jezik joj gutaju visine,
dok se proljeće otvara u lepezi.

Leptiri kradu moju posteljinu,
ali mama, nemoj da im zamjeriš!