Praznina u trajnosti

Napokon
nebo bez zvijezda,
šuma bez lišća,
rijeka bez toka,
buđenje noćno,
sve je to trajanje
kada me niko ne vidi,
a ja jesam,
bez prestanka postojim,
drukčija i sama

Lice iskrivljeno u osmijehe,
a osmijesi poskaču
sa gornje na donju usnu,
Ja,
kako rekoh,
trajem,
darežljivo misli zidovima poklanjam.

Prozor tišine progovara muzikom,
sve sam Ja,
Dina 1,
Dina 2,
sakupljena
i napokon trajna.

Mami, nakon pjesme

Ako pročitaš ovu pjesmu,
nemoj da plačeš!
Ona je šareni konac,
koji nas veže.
Ja sam samo zažmirila
i bila sam tako blizu.

Kao opomena jedrili su tvoji
nezaboravljeni stihovi
jutros po mome jastuku.
Jedan se sakrio u mojoj spavaćici,
drugi se zavukao u mali ružni sat.
Znam,
ispljuvala je prošlost.
Podsjetila me je
i popile smo kahvu
u avliji kada ozeleni.

Mojoj mami u proljeće

Proljeće je
stiglo u vrhove drveća.
Moja će mama izaći na cvijetna polja
i naći mladi mjesec.

Ostavit će balkon otvoren
da joj dan unese
čitavo nebo u kuću.

Proljeće je dama,
kao lijepa žena
ne želi vidjeti
ništa ružno oko sebe.

Ono poklanja noći
kao sitne poljanice,
a poljanice pune maslačaka i šaputanja brezi.
Neposlušne suze se bacaju
sa otopinom snijega.

Moja će mama probuditi oca
da se raduje zori sa crvenom svilom.

Miris pokazuje
slike anđeolikoga slikara
i moju mamu
što u njedrima poljupce broji.
Jezik joj gutaju visine,
dok se proljeće otvara u lepezi.

Leptiri kradu moju posteljinu,
ali mama, nemoj da im zamjeriš!

Žena sam

Pitao me neko ko sam
Drugi bi da sazna šta sam
Pokušavam proniknuti u sebe i dati odgovor
Prvo sebi, a onda i drugima.
Ljudsko sam biće – u podznaku žena!
Gledam - a ne vidim
Previše razmišljam
Donosim odluke
Razumom
Žena sam – u podznaku ljudsko biće.
Ne gledam, a vidim
Previše osjećam
Vode me emocije
Takva mi priroda... puna krajnosti
Crno ili bijelo
Sivo ne podnosim
Bojim to sivilo od kada za sebe znam
Umorne mi ruke
Tješi me to, što mi boja nikada nije ponestalo
Naprotiv!
Izmislila sam i one koje ne postoje
Koje se vide samo zatvorenih očiju
Kroz spuštene očne kapke
Dok raspukli nar zore prosipa svoje crveno meso
Ili je sve modro
I srebrom mjesečevim okupano u noći
Tada se sve vidi
Ako se zatvore oči na glavi
A otvore one u njoj
I niže.
Tamo gdje stanuje Duša
Pokucajte na ta vrata
Dobro ste došli!
Stan je privremen,
Duša je trajno naša
I nosimo je uvijek i svuda sa sobom
Nju jedinu
A ona je sakupila sve što smo Mi na ovome svijetu.
Srž... suštinu... smisao... ljubav...
Eto, malo sam pomiješala boje
Utkala javu u san
I san u javu.
Sada hodam zatvorenih očiju
A sanjam otvorenih.
To sam ja
Žena!