Praznina u trajnosti

Napokon
nebo bez zvijezda,
šuma bez lišća,
rijeka bez toka,
buđenje noćno,
sve je to trajanje
kada me niko ne vidi,
a ja jesam,
bez prestanka postojim,
drukčija i sama

Lice iskrivljeno u osmijehe,
a osmijesi poskaču
sa gornje na donju usnu,
Ja,
kako rekoh,
trajem,
darežljivo misli zidovima poklanjam.

Prozor tišine progovara muzikom,
sve sam Ja,
Dina 1,
Dina 2,
sakupljena
i napokon trajna.

Mami, nakon pjesme

Ako pročitaš ovu pjesmu,
nemoj da plačeš!
Ona je šareni konac,
koji nas veže.
Ja sam samo zažmirila
i bila sam tako blizu.

Kao opomena jedrili su tvoji
nezaboravljeni stihovi
jutros po mome jastuku.
Jedan se sakrio u mojoj spavaćici,
drugi se zavukao u mali ružni sat.
Znam,
ispljuvala je prošlost.
Podsjetila me je
i popile smo kahvu
u avliji kada ozeleni.

Mojoj mami u proljeće

Proljeće je
stiglo u vrhove drveća.
Moja će mama izaći na cvijetna polja
i naći mladi mjesec.

Ostavit će balkon otvoren
da joj dan unese
čitavo nebo u kuću.

Proljeće je dama,
kao lijepa žena
ne želi vidjeti
ništa ružno oko sebe.

Ono poklanja noći
kao sitne poljanice,
a poljanice pune maslačaka i šaputanja brezi.
Neposlušne suze se bacaju
sa otopinom snijega.

Moja će mama probuditi oca
da se raduje zori sa crvenom svilom.

Miris pokazuje
slike anđeolikoga slikara
i moju mamu
što u njedrima poljupce broji.
Jezik joj gutaju visine,
dok se proljeće otvara u lepezi.

Leptiri kradu moju posteljinu,
ali mama, nemoj da im zamjeriš!

Žena sam

Pitao me neko ko sam
Drugi bi da sazna šta sam
Pokušavam proniknuti u sebe i dati odgovor
Prvo sebi, a onda i drugima.
Ljudsko sam biće – u podznaku žena!
Gledam - a ne vidim
Previše razmišljam
Donosim odluke
Razumom
Žena sam – u podznaku ljudsko biće.
Ne gledam, a vidim
Previše osjećam
Vode me emocije
Takva mi priroda... puna krajnosti
Crno ili bijelo
Sivo ne podnosim
Bojim to sivilo od kada za sebe znam
Umorne mi ruke
Tješi me to, što mi boja nikada nije ponestalo
Naprotiv!
Izmislila sam i one koje ne postoje
Koje se vide samo zatvorenih očiju
Kroz spuštene očne kapke
Dok raspukli nar zore prosipa svoje crveno meso
Ili je sve modro
I srebrom mjesečevim okupano u noći
Tada se sve vidi
Ako se zatvore oči na glavi
A otvore one u njoj
I niže.
Tamo gdje stanuje Duša
Pokucajte na ta vrata
Dobro ste došli!
Stan je privremen,
Duša je trajno naša
I nosimo je uvijek i svuda sa sobom
Nju jedinu
A ona je sakupila sve što smo Mi na ovome svijetu.
Srž... suštinu... smisao... ljubav...
Eto, malo sam pomiješala boje
Utkala javu u san
I san u javu.
Sada hodam zatvorenih očiju
A sanjam otvorenih.
To sam ja
Žena!

DNEVNIK DO TEBE

U petak
stotinama inverzija koristeći se
zatrudnjeli mozak
jaz na plahti tišine
ispitivao je.
Odgovor
neprestano i nevoljno lutajući
nemajući nijedan predmet
na kome bi se odmorio
zaluta.
Bitna svojstva egzistencije
u posrednom stanju
izmolio je još jedan trudan dan.
Mogućnost da nesmetano upražnjavam san
ne donese abortirana subota.
Uz - napredovanje hrpom papira privučeno
nije dostiglo Oslobođenje.
Takvo je Naučavanje:
“Svu bijedu ne prevaziđeš
kroz vrata maternice!”
Nedjelja mi nije privržena.
Ja sam riba izbačena na crvenim,
vrelim ponedjeljskim ugarcima.
Staze dobrih želja glancam za utorak,
dok Vrijeme
koje nam je potrebno
svejedno prolazi,
kao i ono Vrijeme
koje je čovjeku potrebno samo da se sagne
ili ispruži ruku.

DAN BEZ DATUMA

Dan bez datuma
nije tetovirano tkivo
ako je misao zgasla
u košulji smokrenoj od suze.
Iz svega valja izvući zaključak
ili težak jauk.

Obučena u djevstvo
prespavat ću sva kasnoljetna jutra
i niko me neće uspjeti probuditi...
Dozvolit ću samo da mi uzmu oči,
da ih smjeste u svoje plišane arhive
pa možda onda tek shvate da ne živimo
nego samo sanjamo život
kao dan bez datuma.

Kako ponovo pronaći majčino mlijeko,
milostivi vapaj svoj,
obnoviti sve dosadašnje staklene ljubavi,
ne dozivati sovin huk u podne,
čekati da se istruže mjesečeva noć,
čekati jutro,
pa ga usniti opet...

Dan bez datuma
spepeljen leži.
Baš ništa kao da ni od nas ne ostaje.
Možda samo ulegnuće na ležaju,
zeleni pogled na plafonu
ili ostavljeni rukopisi progovore u ime nekoga:
“Postoji!
Sada je bila tu,
ležala je na krevetu,
buljila u plafon kao u odsutni kosmos
i bijaše to pjesnik glasan,
strogi kritičar kritike.”

Hoće li onda drugi vjerovati,
istovremeno strepeći za sebe?
Hoće li prelistavati knjige o logorima vremena
u potrazi za danom bez datuma?

NOTE EGIPATSKOJ REVOLUCIJI

Kada ljudi,
koji mirišu na zemlju i jutro,
nimalo veći od lista što pupi,
polete kroz raspjevane trgove
i saharski pijesak postane spužva po ulicama,
probodeni su egipatskim proljećem,
tim oštrim, ljepljivim nožem.
Ispucale usne traže
svoj izgubljeni kraj staze u nebo,
neki list,
miris ustajaloga ananasa,
zaboravljenu prepelicu,
nepronađena vrata
ili dušu sakupljenoga društva.
I tako danima,
prodire snažna navala svijeta,
kao cjelivajući talas,
koji se vrijedno valja
uz pljuskanje i previranje vode.
Odbije se u svoju matičnu srpastu snagu
da bi uljepšan bio bačen naprijed.
Život se probudio iz tame kaktusa
i zvijezde odavdje ne izgledaju utopljenički.
Svako lice je postalo zbir svega
što je u trenucima revolucije sabralo.

TRAG

U svojoj beskonačnoj stvarnosti

Povlačila sam liniju

sa jedne strane na drugu

i nacrtala krupan oblik oka.

Najavljuje te

gusta zavjesa trepavica

što se spušta svakoga trena,

popraćena jakim obrvama.

Na pauzi posvađanih misli

prepliću se u valovima zjeničkoga kruga

smeđa i crna boja.

Posmatram,

uvijek kao prvi put,

cjelokupni spektar

I nadgledam

tu čudesnu čarku stapanja

jedne boje u drugu.

Svemir u dubini očiju ti

ne prestaje se širiti.

A oči,

tople barke nježnosti,

mameći me zovu,

da se sretnemo.

Čeznuti pogled

ogladnjelo te traži

I zaustavlja se tamo,

gdje bivstvuju

kapljice suza...

PROVLAČENJE

Oprezno se provlačim

kroz razbacane misli,

saznavajući nevidljivu istinu

da sam jednom davno

već bila tu.

Prolazeći tim neutabanim puteljkom

osjetila sam

poznati miris sjećanja i zemaljske nade.

Na toj tvrdoj stazi,

praćena nepodnošljivim štucanjem

vidjela sam beskrajni niz prilika

za sve ono što zovemo životom.

Nijemo stojim i gledam

kako sve nepovratno prolazi.

A od svega toga

ostaju samo

uskovitlane niti života.

Niti, koje će spojiti

misli sa stvarnošću

i povesti me dalje

u novo utočište.

U VREMENU TRAŽENJA

Osluškujem

Ljepljivu tišinu

Pogled oka sa uspravnom zjenicom

Traži tebe u meni

Kidaju me želje i nemirne misli.

Rovim po komadiću preostaloga razuma,

da me odvede na podleglu mirnoću,

na livadu zgusnutoga opstajanja,

bez onoga drugog dijela,

bez tebe.

Kada zalutam jednom pod prozore tvoje,
prepoznat ću te po nemiru
i uzdati se da je došlo vrijeme najfinijih promjena.
Ako ne uspiješ odrediti smjer svojih koraka,
samo se propni na prste
i uberi mi jednu zvijezdu,
da znam kako ništa nije izgubljeno.

NA OLIMPU

Moja postelja uvijek je ugrijana,

ali često prazna.

Svijem gnijezdo zalutale ptice,

preširoko za mene samu.

Svoj ležaj rijetko raspremam,

ja,

djevojčica na tornju

koja priziva mornare.



Noćas me ubijenu nađoše

danas su me sahranili.

Smijala sam im se u lice,

nazdravljajući za sebe, veliku

i za njih

prevarene.



Prkosila sam, pocijepana

na Olimpu

mladom pjesniku

koji se nazivao Homerom.

Lažljiva i ljubomorna

zelena i željna

govorila sam promuklo

na Olimpu

Predstavljajući se kao Zeusova Hera...