Kada ljudi,
koji mirišu na zemlju i jutro,
nimalo veći od lista što pupi,
polete kroz raspjevane trgove
i saharski pijesak postane spužva po ulicama,
probodeni su egipatskim proljećem,
tim oštrim, ljepljivim nožem.
Ispucale usne traže
svoj izgubljeni kraj staze u nebo,
neki list,
miris ustajaloga ananasa,
zaboravljenu prepelicu,
nepronađena vrata
ili dušu sakupljenoga društva.
I tako danima,
prodire snažna navala svijeta,
kao cjelivajući talas,
koji se vrijedno valja
uz pljuskanje i previranje vode.
Odbije se u svoju matičnu srpastu snagu
da bi uljepšan bio bačen naprijed.
Život se probudio iz tame kaktusa
i zvijezde odavdje ne izgledaju utopljenički.
Svako lice je postalo zbir svega
što je u trenucima revolucije sabralo.
Nema komentara:
Objavi komentar